Govor ministra inostranih poslova Republike Crne Gore Miodraga Vlahovića na međunarodnoj radionici Asocijacije Jugoistočne Evrope (Southeast Europe Association) na temu "Srbija i Crna Gora nakon referenduma", Evropska Akademija Berlin, 30

Datum objave: 02.11.2006 14:39 | Autor: Intervjui

Štampaj stranicu

Crna Gora kao nezavisna država

Upravo se vraćam iz Njujorka, sa sastanka Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Jednoglasnom odlukom naša zemlja je priznata za 192. članicu ove svjetske organizacije. Samo prije nedelju dana, primljeni smo u OEBS, što je takođe jako bitan momenat za nas. Vjerujemo da je ubrzani proces priznavanja baziran, kao što je i UN Generalni sekretar između ostalih i rekao, na mirnoj i demokratskoj odluci naroda o vrlo komplikovanom pitanju, i to u regionu koji nije poznat po ovakvim odlukama i ovakvim rješenjima.
Način na koji smo došli do naše odluke jednako je bitan kao i odluka koju smo donijeli. To je ono što svi odgovorni politički subjekti - i kolektivni i individualni - u Crnoj Gori moraju shvatiti. Šta god mi mislili o rezultatu, kako god mi tom pitanju pristupali, nepobitna je činjenica da smo do ove odluke došli bez izbjeglica, materijalnih ili drugih razaranja, bez kriminala, bez konfrontiranja ljudi jednih sa drugima u najnasilnijem obliku, kao što je to, nažalost, bio slučaj na suviše mjesta na teritoriji bivše Jugoslavije. Ova činjenica bitna je koliko i izglasani rezultat. Kako vrijeme prolazi, vidjećemo da je u stvari, to bio i najbitniji elemenat u cijelom procesu. Vjerujemo da su međunarodna zajednica i svi relevantni akteri odlučili da priznaju rezultat crnogorskog referenduma i nakon toga priznaju Crnu Goru kao nezavisnu i suverenu državu, utemeljujući svoju odluku upravo na tom osnovu.

Potreba za pomirenjem

Naravno, neki politički analitičari istakli bi neke druge aspekte cijelog procesa, neke druge elemente i neke druge djelove mozaika, koji su mogli uticati na ubrzanje ovog procesa. Samo da spomenem činjenicu da Srbija nije bila prva, pa ni među prvima da prepozna i prizna Crnu Goru.
Možda je to podstaklo neke aktere međunarodne zajednice da ubrzaju sam proces priznavanja, vjerovatno imajući u vidu sve tragedije prošle decenije i po, na teritoriji bivše Jugoslavije.
Koji god da je glavni razlog, mi smo zadovoljni što je jedno vrlo važno pitanje skinuto sa dnevnog reda: o tome da li je rezultat kredibilan, prihvatljiv, legitiman i da li treba da bude priznat. To pitanje je zauvijek uklonjeno. Ovo je vjerovatno jedna od prekretnica, jedan od najbitnijih elemenata u našem istorijski najvažnijem zadatku koji je pred svima nama u Crnoj Gori: pomirenje među narodima, među svim građanima koji žive u Crnoj Gori. Ovo isto pomirenje, koje predstavlja potreban proces, a koje je najavljeno od većine političkih aktera u našoj zemlji, naročito onih koji su bili za nezavisnost, ne može biti bazirano i ne može se povezivati sa pitanjem da li je crnogorski referendum bio dovoljno dobar i da li bi ga trebalo priznati, ili bi to pitanje trebalo postavljati na svakim narednim izborima u našoj državi. To bi trebalo biti stavljeno po strani u korist svih naših građana.

Gdje leže mogućnosti pomirenja? Mi smatramo da bi ova pitanja na neki način trebalo da budu povezana sa evropskim integracijama, sa evropskom agendom. Ako postoji zajednička osnova za naše aktivnosti, poslije narednih izbora, za pet ili deset godina, ova pitanja bi trebalo da budu vezana za integracione procese naše male države u regionalne i evropske organizacije s jedne strane, i potpuno i nezaobilazno povezano sa neophodnim reformama i daljom demokratizacijom našeg društva. Zbog toga, postoji direktna, jasna, potpuno transparentna i nepobitna odgovornost svih politički aktivnih partija u Crnoj Gori da idu ka pomirenju na osnovu političkih programa i političkih ideja koje bi bile lišene i oslobođene pitanja vezanih za etničke ili nacionalne kriterije i ovu vještačku dilemu: ko su Crnogorci, postoje li Crnogorci, koji su odnosi između Crnogoraca i Srba, da li je moguće i kako ista osoba može biti i Crnogorac i Srbin ili biti Crnogorac srpskog porijekla i obratno. To su pitanja o kojima treba raspravljati van političke sfere. Ili možemo učiniti sve što je u našoj moći da ih pretvorimo u sekundarna pitanja u našoj opštoj socijalnoj agendi, onim pitanjima koja nijesu najznačajnija i najčešća.
Ukratko, ja smatram da je ovo koncept za budućnost. Ako se složimo da Crna Gora treba da bude integrisana u regionalne strukture, ako se složimo da Crna Gora treba da postane članica Evropske unije što je prije moguće naravno na način koji odgovara mogućnostima i kapacitetima Evropske unije u vezi sa daljim proširenjem tada ne bi trebalo da imamo ni jedan ozbiljan izgovor za izbjegavanje konkretne komunikacije i saradnje sa različitim političkim strukturama u našoj zemlji oko pitanja koja su legitimna i prihvatljiva kao takva svim političkim partijama i drugim strukturama u našem društvu.
Naravno, postoje i druga pitanja. Valjalo bi pomenuti da mi sa svog - naravno pristrasnog gledišta već vidimo da postoje određene razlike među političarima u našoj opoziciji ovdje. Neke političke partije, nažalost, insistiraju na veoma sličan način kao što je bio slučaj u Hrvatskoj, Bosni ili nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije na ekskluzivitetu i veoma nezrelom etničkom konceptu u svojim političkim programima. Prostije rečeno: oni žele da zaštite Srbe u Crnoj Gori. Ovaj program će doživjeti neuspjeh. To je neuspjeh sam po sebi, kao i u ostalim zemaljama bivše Jugoslavije. Na sreću, to je manjinski stav u crnogorskoj opoziciji i ne predstavlja mišljenje većine političara iz opozicije, što je veoma pozitivno.

Regionalne inicijative

U vezi sa regionalnim aspektom postreferendumske situacije, Crna Gora će nastaviti da bude aktivna u svim regionalnim inicijativama. Mislimo da su dobrosusjedski odnosi osnova, ne samo naše spoljne politike, već i naše ukupne političke aktivnosti. To je definitivno povezano sa dominantnom političkom orijentacijom u Crnoj Gori da moramo biti dobri susjedi sa svim narodima i državama koje okružuju Crnu Goru. Ako mene pitate, koja je razlika između vladajućih i opozicionih partija u našoj zemlji a koja nije povezana sa pitanjem o crnogorskoj državnosti, to je pitanje pomirenja još i više, pomirenja svih naroda i država bivše Jugoslavije. I dalje primjećujemo značajne političke probleme u nekim opozicionim partijama u pogledu prihvatanja potrebe za pomirenjem. Ne mogu se izbjeći priče o Srebrenici, Vukovaru, Sarajevu ili Dubrovniku. Upravo suprotno: biti Srbin ili Crnogorac potpuno je irelevantno. Imajući u vidu regionalnu saradnju, Crna Gora se već trudi da bude što je moguće aktivnija. Jedna od regionalnih inicijativa - antikorupcijska inicijativa imaće sjedište u Crnoj Gori. Mi želimo da budemo aktivni koliko je to moguće, budući, sa druge strane, putpuno svjesni sopstvenih mogućnosti.

Evropska unija i NATO

Na kraju, postoji i međunarodna perspektiva: dozvolite mi nekoliko veoma kratkih opaski, jer je ovo najkomplikovanija i najduža priča od svih. Prva je, definitivno, naša namjera i jasan interes prioritet broj jedan naime, nastavak dijaloga o SSP-u (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). Mi smatramo da je Crna Gora ispunila sve zahtjeve da bi se ovi pregovori nastavili od momenta kad su blokirani uslijed prekida zbog nesaradnje Srbije sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Smatramo da bi Srbija i Crna Gora trebalo paralelno da idu u ovaj proces, što je, definitivno, najbolje moguće rešenje. Ovo ne bi trebalo u nekim političkim krugovima u Briselu biti shvaćeno kao razlog ili izgovor da se nastavak pregovora sa Crnom Gorom odloži u iščekivanju Srbije. Mi želimo da Srbija dobije podsticaj, tj. one političke snage koje su istinski proevropske i koje su učinile sve da se izbjegne postojeća situacija. Oni će upravo biti dodatno motivisani, u pogledu SSP pregovora, da nastave svoju značajnu političku aktivnost ukoliko bude data šansa Crnoj Gori i drugim zemljama koje nemaju slične probleme, kao što je slučaj sa Beogradom u kontekstu saradnje sa Haškim Tribunalom. Mi bismo veoma cijenili da pregovori o SSP-u budu nastavljeni u julu mjesecu.
Drugi prioritet je Partnerstvo za mir (PfP) i NATO. Ovo je značajno, ne samo zbog uključivanja u regionalne, kontinentalne i transkontinentalne komunikacije i oblike saradnje. Ovo je vezano za jedan od najznačajnijih segmenata naše sveukupne reforme, a to je vojni sektor. Vojni sektor, koji nije bio pod civilnom kontrolom u našoj zemlji, bio je uzrok i izvor, i vjerovatno je još uvijek razlog za neke probleme u ovom kontekstu u Srbiji. Mi želimo da skinemo to sa dnevnog reda na najdjelotvorniji način. Naše vojne snage bi trebalo da budu reorganizovane; pripremili smo zakonodavstvo za formiranje Ministarstva odbrane. Možemo očekivati da će do kraja septembra 2006. to biti pokrenuto.
Drago nam je da se dioba vojne svojine razmatra na veoma korektan način u našim odnosima sa Beogradom i taj teritorijalni princip biće praćen i poštovan. Vjerujemo da bi Crna Gora trebalo da ima malu, modernu, dobro organizovanu, profesionalnu vojsku, koja ne smije premašiti cifru od tri hiljade profesionalaca -i vojnika i službenika, sa mornaricom u formi obalske straže, sa potpuno preoblikovanom pješadijom i vazdušnim snagama koja neće posjedovati avione, već posebnu jedinicu sa višenamjenskim helikopterima. Vojne strukture treba da budu pod kompletnom civilnom kontrolom. Veoma je važno da izvjesne dileme, koje su pokrenute u nekim političkim i medijskim krugovima u Beogradu, nisu na dnevnom redu i mi vjerujemo da će za mjesec ili dva prvi koraci u ovom kontekstu biti preuzeti. Ovo je važno zato što bismo mogli biti primljeni u PfP i konsekventno, u Alijansu prije nego u Evropsku uniju. Ako pratimo podatke u vezi sa stranim investicijama u novim zemljama članicama EU, njihovo priključenje PfP i NATO-u je imalo značajan pozitivan uticaj na priliv stranog kapitala u svakoj od ovih zemalja. Stoga, jedan od veoma pozitivnih efekata ovakve vrste integracije je od najvećeg značaja za Crnu Goru.

Odnosi sa Srbijom

Zadnja tačka je jedna nephodna opaska o našim odnosima sa Srbijom: crnogorske vlasti, sve relevantne političke strukture i svi zvaničnici ulažu svoj maksimum da urede naše postreferendumske odnose sa Republikom Srbijom sa jasnom vizijom koliko je to značajno za sve ljude koji žive u Srbiji i Crnoj Gori. Zbog toga, Crna Gora je spremna i potpuno posvećena uspostavljanju prijateljskih, otvorenih odnosa sa Republikom Srbijom u svakom pojedinom segmentu naših zajedničkih odnosa sa ovom državom. Mi nemamo nijedan razlog da ne dozvolimo slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala između nas. Mi nemamo ni namanju namjeru da marginalizujemo, oslabimo ili ugrozimo legitimne interese građana Srbije i građana Crne Gore. Vjerujemo da postoje neke oblasti gdje ova prava mogu biti unaprijeđena i garantovana u evropskom i nekom drugom kontekstu, kao što su Savjet Evrope i OEBS. Vjerujemo da postoji istorijska potreba sa obje strane koja je istovremeno i istorijski test za sve političare i u Srbiji i u Crnoj Gori.
Zbog toga, nećemo reagovati na izvjesno ponašanje koje je nažalost prisutno kod nekih naših kolega i prijatelja u Srbiji u odnosu na pravo diplomata koji su radili u diplomatskoj mreži državne zajednice. Platićemo za njihovu selidbu i premještanje njihovog pokućstva. Platićemo njihove zarade, koje im neće biti isplaćene za maj, jun, jul 2006. Sa druge strane, nećemo reagovati na neke druge pojave koje smatramo čak i važnijim i blago zabrinjavajućim, kao što su neke izjave pojedinih srpskih ministara koji govore da će samo Srbima iz Crne Gore biti dozvoljeno besplatno školovanje. Vjerujemo da su oba pitanja -prvo, koje se odnosi na manje-više sitan novac - i drugo, koje nas podsjeća na izvjesnu pojavu koja je bila prisutna u početnim godinama jugoslovenske krize - privremena. Ona će vjerovatno biti okončana do kraja septembra 2006, tj. do opštih izbora u našoj zemlji. Ova pitanja se mogu shvatiti kao pokušaj podrške nekim idejama ili nekim političkim strukturama u našoj zemlji. Ali mi znamo da je ovo uzaludan pokušaj.